|
Ne bi mi vjerovali, ali sjećam se svog rođenja... Doduše, to sjećanje ne mogu povezati sa slikama, mirisom... ali mogu sa osjećajem... istovremena bol i olakšanje... Čudno nešto... I znam da sam znao nešto što danas više ne znam. Možda je to kriva riječ. Znam da sam bio svjestan nečega čega danas više nisam...
Razmišljao sam o tome jako dugo. Koje je to znanje kojeg sam kao novorođenče bio svjestan, koje je to znanje koje mi je u tom trenutku davalo bezgraničnu utjehu ? Dugo sam mislio da je to svijest o prošlom životu... koliko god mi je takva informacija bila klišejizirana do bola, nekako sam ju, u nedostatku boljeg objašnjenja prihvatio.
I imao sam prekrasno djetinjstvo... Imao sam uvijek svega, nikad previše, nikad premalo.. Bilo mi je dosta, kao i mojim roditeljima. Dizali smo kat na kući i gradili vikendicu. Odlazio sam često djedu, pogotovo kad sam se htio odviknuti od dude. Onda sam sa djedom izvodio ritualna spaljivanja dude u kojima smo i on i ja svečano izjavljivali kako je duda za malu djecu i kako mi više ne treba. naravno da je mama uvijek spakirala jednu rezervnu i dala ju baki ( da i nju djed ne spali), jer trebalo je i zaspati te večeri... a zaspati je najbolje bilo sa dudom.
Sjećam se snježnih zima. Gazili smo suhi snijeg koji je bio visok kao kuća, dok je drugima vjerojatno bio do koljena. Sjećam se toplih peći na drva i prekrasnog mirisa koji su nastajali sporim sagorijevanjem suhe bukovine. Ujutro kad bih se probudio, baka je pripremila topli čaj s medom i kruha-putra. Tako jednostavan doručak, a tako ukusan.
Obično sam se igrao u vrtu, gdje sam radio snjegovića, i baka mi je znala otići u podrum i donijeti mi dva crna ugljena i jednu mrkvu. Znam da je baka zvala na najfiniji ručak na svijetu i djed nikad za vrijeme ručka nije zaboravio spomenuti da baka kuha najbolje. Djed je puno čitao. Čitao je u krevetu prije spavanja, čitao je za vrijeme ručka i tada bi se znao zaigrati i počeo bi mljackati. Tada je baka viknula: "nemoj mljackati!", a djed bi joj spremno odogovorio: "Ja ne mljackam, nego uživam!".
Sjećam se i da je tata dolazio poslije posla po mene. Parnim datumima pješice, neparnima sa autom. Bila je nekakva kriza i smio je voziti tek svaki drugi dan. Znam da je jednom došao obrijanih brkova. Fućnuo bi s ulice kad bi me vidio da se igram u dvorištu i ja bih znao da dolazi tata. Ali, taj put je s ulice fućkao neki čovjek bez brkova. Tata se smijao, jer ga nisam prepoznao.
Došli smo doma i mama je pitala: Hoćeš brata ili sestru ? I rekao sam joj: brata, da se mogu igrati s njim !
Par godina kasnije smo svi u familiji jedva čekali da počne škola i moj prvi razred. Brat je bio malen i dok je mama kuhala ja i on smo gledali televiziju. Stalno je plakao, a mama mi je rekla da mu nešto otpjevam. Nisam znao što, pa sam mu pjevao : Munchmellow munchmellow !
Konačno sam krenuo u školu i bilo mi je pomalo dosadno jer sam već znao i čitati i pisati i zbrajati do sto. Prošla su prva četiri razreda, bez muke i bez briga... i odjednom je došao peti...
|